Koliko god iskustva donose stalna putovanja, toliko ga ljepota viđenog zna umanjiti ili čak poništiti. U Hrasno i Hutovo, a nije mi prvi već ko zna koji put, polazim iz Čapljine i začas sam, čim se skrene ka Svitavi, takoreći sâm na prilično uzanoj cesti. Kako se penjem uzbrdo, u vidokrugu se pojavljuje Svitavsko jezero. Nikad nikog nisam čuo da ga je i spomenuo, a susjedno Hutovo blato, e, za njega znaju svi i svi su barem jednom svratili tamo popiti kavu i uzalud osluškivali ptičji pjev; u kavani se baš i ne čuje. Naravno da se zapitam šta to fali Svitavskom jezeru; jest vještačko, al' kao i da nije, za 40 godina postojanja uprirodilo se skroz naskroz, pa ko na putu kojim vozim nije prikočio i parkirao kako bi mu se koliko-toliko nadivio, taj je oči dobio samo za tehničke potrebe.

Zastajem i prije Cerovice, na križanju ceste ka Čapljini, tu je – pitam se kako li dobi ime? – Obaljeno groblje. Kapela novija, za mene i moj putopis ništa posebno, ali su između novih grobova stećci, masivni i stameni. Nabrojih ih jedanaest, poneki i ukrašen.

Sve ih gledam, ali mi ono jezero još plȁvi i plávi misli. Prolazim i Cerovicu i Gornje Hrasno, tu ću kasnije, kanio sam najprije u Hutovo. Onda još jedna novija kapela „na slavu, hvalu i čast Srcu Marijinu“, oko koje uzalud obilazim, stećaka ovdje nema, shvaćajući, po jednoj nedovršenoj raki, cijeloj u kamenu, kako je ovdje nelako pribaviti vječno počivalište. S ceste skrećem kad ugledam prugu, to jest bila je pruga, tračnice još leže u iskockanom prijelazu, samo što vlakova nema već više od 4o godina. Prugu ću kasnije presjeći na još nekoliko mjesta i prilično se čudim: da je u Bosni, siguran sam da bi davno završila u starom željezu. I još nešto: ovdje se, zidine se i sad vide, dok je pruga radila, nalazio ogromni bazen za skupljanje kišnice kojom su napajane lokomotive, tada – nevjerojatno! –najveća armiranobetonska građevina na Balkanu!

S pruge, pak, opet vidim nešto kuća i groblje. Koliko je naroda živjelo ovdje kad ima toliko groblja! Selo se zove Brštanica, kapela je, izgleda mi, stara, ali je obnovljena tako da izgleda kao nova, sve osim jedva malo ukrašenog zvonika na preslicu. Unutra po zidu povješano nekoliko „svetih slika“, odnosno reprodukcija, iza oltara klima uređaj, makar u kapelu ne može stati više od dvadesetak osoba, i, valjda, sveti Anto s djetetom u naručju. Stećaka, međutim, k'o u priči. Prije nego krenem na put, pobilježim moguća zanimljiva mjesta, pa tako na papiru imam i ovo mjesto: „Arheološki leksikon BiH“ kaže da ima 77 stećaka. Na Obaljenom groblju ih je lako prebrojiti, ovdje nemoguće. Većina je u groblju, a kako su gusti, može biti da su neki nekad i pomjerani. Neki su, siroti, zarobljeni u bršljanu – je l' Brštanica il' nije – kao šiparice kad se zaljube, a slična sudbina, samo što ulogu bršljana preuzima neka bodljikava trava, čeka i petnaestak onih što su se opružili izvan groblja, bit će na nekadašnjem seoskom trgu. Ukrašenih i u ogradi i izvan nje: na jednom uklesan fin mač sa štitom, na drugom ljudske ruke, na trećem nekakve životinjke koje nisam uspio definirati, a vitice, sitni simboli i trake samo dopunjuju slike.

M.J. | Bljesak.info / Senderauz usred šume

Desno je putokaz za Kozaricu, a lijevi fino piše Hutovo. Je li mi pamet ostala u jezeru ili u stećcima, ne znam, uglavnom se ne vratih na glavnu cestu već krenuh za putokazom. Ne znam koliko iznosi u kilometrima, ali je trajalo više od pola sata: makadam, trasa nekadašnje pruge, gdjegdje skroz izrovana, a gdjegdje podobro zarasla u čestar. Ne da nema ljudi već ni ikakvih tragova života, ako se ne broje ostaci čudne građevine nalik pečurki. Sâm joj, uzalud mi ono malo pameti i deset puta više mozganja, nikad ne bih pogodio namjenu, a naknadno ću doznati da je narod zove senderauz, od njemačkog senderhaus, što je označavalo mjesto gdje su se čuvari pruge susretali i u knjigu upisivali svoja zapažanja. Na nekadašnjoj pruzi od Čapljine do Uskoplja sačuvane su, ako se to može reći tako gledajući stanje ove, četiri „senderauza“. Njemački je, naravno, ostao budući da je pruga izgrađena za vrijeme austrougarske vladavine.

Makadama ima i nakon što se pozdravim s kućicom-pečurkom, ali i znakova života: s druge strane dola gradi se ona nova cesta, što će njome, osim lokalnog stanovništva, putovati svi koji bi na „bosansko more“ u Neum, a nemaju putovnicu. Elem, u neko doba ponovno sam na pravom putu, siguran da ću drugi put malo više razmišljati glavom, a malo manje sanjariti.

Uskoro sam u Hutovu, gdje je već malo življe, pred jednom kućom čak ću morati, baš morati stati: desetak koza, naime, čuva malena Andrea Tapalović. Sreća njena pa su mirne i pitome, a i što su stariji tu negdje, ona bi ih sa svojih jedno pet godina, ako ih ima toliko, slabo ukrotila. Malo potom na ulici susrećem konjski bračni par s djetetom: šta su ti današnji roditelji, u šta li gledaju, na šta misle, dijete stavili na stranu kojom prolaze auti!

Izdaleka se vidi plavo-žuti crkveni zvonik, a tamo je Zavičajna spomen-kuća, nešto što nikako ne može biti fula, pogotovo što sam posljednji put u Hutovu bio u vrijeme kad je tek pripremana za otvaranje. Ključ je, računam, kod župnika, ali mi je račun pogrešan: don Anđelko Planinić će me srdačno primiti, počastiti ugodnim razgovorom uz čašicu loze, ali od ključa i ulaska u Zavičajnu kuću nema ništa, za to brinu drugi. Letimice razgledam lapidarij na travnjaku u dvorištu crkve, ali džaba mi to, valja ići tražiti ključ.

Kud ću drugo nego u seosku u kavanu, valjda će tamo znati ko je ključar, tako mi nešto dade do znanja don Anđelko. Jedna je, to otprije znam, kod škole, a promašiti je ne mogu, budući da je uza samu cestu.

M.J. | Bljesak.info / Milenko, Mato, Ivan i Pero

Četvorica u bašti me znatiželjno pogledaju, ovdje svako svakog zna, u očima im se u kolo uhvatili upitnici. Dok espresso, ni dug, ni kratak (a ne znam što se neki, pogotovo neke, smiju kad zatražim takav :) još nije ni stigao, mašit ću se za mobitel i nazvati prijatelja Stanislava Vukorepa, mještanina i najboljeg poznavatelja ovog dijela Hercegovine. Živi u Čapljini, nisam mu se javio, a nema smisla, ipak sam u njegovom kraju. Stanislav, međutim, ne smatra da je dovoljno to što se čujemo:

–Hej – kaže – samo da se spremim i dolazim pa ćemo zajedno obići sve zanimljivo!

Nije da mi je čovjek nedrag, naprotiv, cijenim ga kao malo koga od svih koje znam, ali gdje da mu, pogotovo ovako neplanski, ukradem dan! Ma kakvi, ne kradem mu, kaže i ne da raspravljati, a da mi ne bude dosadno dok dođe…

– Samo mi reci ko je u kavani i nek' te, dok dođem, odvedu da vidiš jednu odličnu nekropolu u Glumini!

Kad mi na kraju kaže da ima i ključ koji tražim, šta ću nego kapitulirati. Hm, a šta sad, da postrojim četvoricu da mi se predstave?! Mato Raič, Pero Previšić, Milenko Obradović i 91-godišnji Ivan Konjevod. Prenosim im šta je Stanislav rekao, na što se Pero dragovoljno javlja da mi bude vodič. Kava je gotova, polazimo i usput nailazimo pored kostura bivše tvornice, ustvari živinarske farme; privatizirana i, kao mnoge druge, propala. Začas nas evo na Međugorju, tako se zove nekropola, Glumina, selo, još je kilometar-dva naprijed. Znam da će oni što im je „mojih“ stećaka navrh glave preskočiti ovaj dio, ali šta ću im: od 62 stećka 14 je ukrašenih, a uz ploče i sanduke, tu je i pet moćnih sljemenjaka. Na zaravnici, okruženoj niskim raslinjem, nalikuju uredno postrojenoj, iako mrtvoj vojsci, koju su zaboravili i Bog, i država, i generali. Ukrasi bogati i jasni: na jednom križ s pticama, na nekoliko dvojica ili čitava skupina na konjima, pojačani psima, stižu jadne jelene. Bogme ovo ne može ovako: i onaj neodgovorni konjski bračni par i ove jelenoubojice treba prijaviti društvu za zaštitu životinja :)

Dok smo stigli nazad, u kavanu, pa niz grlo poslali još po jednu ljutu, eto i Stanislava. Tijekom svojih putešestvija nerijetko sam se susretao s vodičima plaćenim za svoj posao koji bi mi preko jedne stvari :) odrecitirali ono što su naumili i na kraju udarili čvrstu točku u stilu „to je to, sve je rečeno, nemojte me slučajno nešto pitati“. S druge strane su ovakvi kao Stanislav: neće žaliti ni dana, ni energije, ni goriva, zatrpat će vas podacima o svemu što vam može i što vam ne može na um pasti i na kraju dana, kao da su, umjesto troška, zaradili odličnu dnevnicu, sretni otići kući.

Uskoro smo opet pred crkvom Krista Kralja. Don Anđelka ne ometamo, neka čovjek uživa u svom miru. Počinjemo od onog na travnjaku, a ja se pomalo čudim što se te tako vrijedne nalaze uopće smije držati na otvorenom. Hajde dobro, stećke ne može odnijeti niko osim onih mitskih baka što su prele vunu i nosili ih, kaže narodna predaja, pod pazuhom, teško i rimsku stelu i miljokaz, pogotovo što su„usađeni“ u zemlju, a da neko i samo mrdne kamenu ploču s natpisom Radovca Vukanovića, o tome nema ni govora. Natpis iz 15. stoljeća je inače do 1991. godine stajao u živoj stjeni, u dva kilometra udaljenom Novkovića klancu, južno od puta Stolac – Hutovo – Velja Međa. Kako su ga isjekli, zna Stanislav, ali samo odmahuje rukom u stilu „bolje da ti ne pričam“. Ase piše Radovac Vukanović kuji zna carinu u vojvode i dok mu ne zgriših prijatelje ne izgubih, urezano je bosančicom u kamenu. Jadni carinici, od onog iz Isusove prispodobe što se ne usudi ni podići oči k nebu, a već zamoli za oprost, pa do danas, uvijek ih se nađe čije ruke polete za tuđim. Tako i nesretni Radovac. Mletačke kugle za rušenje utvrda, fosili, kamene Hadžibegove ploče s Hutovskog i još štošta ipak nisu toliko krupne da ih neko ne bi mogao odnijeti.

M.J. | Bljesak.info / Stanislav pored natpisa nesretnog carinika Radovca

Hutovo je, naime, mjesto prilično ispražnjeno od ljudi, kao, uostalom, i čitav ovaj kraj. Dok je bilo pruge, bilo je i ljudi, sad su to, realno, samo ostaci ostataka. To odlično ilustrira podatak s ploče na zidu crkvice u dvorištu: 12. X. 1947. tadašnji biskup dr. Petar Čule krizmao je u Hutovu čak 580 djevojčica i dječaka. Bilo je to u vrijeme kada Neum, današnje sjedište općine, praktički nije ni postojao. Po posljednjem popisu, 2013., u Hutovu živi svega 201 osoba, mada je i ta brojka, kao što je to bilo diljem cijele zemlje, sigurno zeru nategnuta, a školska djeca mogu se nabrojiti na prste jedne ruke.

Ljupka crkvica, što nije baš često, ima čak tri zaštitnika: svetog Luku, svetog Ivana i Gospu Lurdsku. Sagrađena je 1907., ali ju je patina toliko uzela, mada ne i nagrizla, da izgleda kao da su joj za vratom stoljeća i stoljeća. Ivanovi Lukin kip su unutra, slijeva i zdesna, svaki na svom stražarskom mjestu, a i Gospa, i to, moglo bi se reći Gospa geološka ili pećinska, budući da je okružena stalaktitima i stalagmitima iz neke od brojnih pećina na ovom području. Sve je od kamena, od poda do krova, sveci su obojeni zagasitim bojama, pa mi se svijetli vitraji jedini ne uklapaju u ambijent.

E, sad je red na onaj ključ. U niskoj, također kamenoj prizemnici, ponešto i ispred nje, sve što je imala jedna dobrostojeća kuća u ovom kraju. Iako mi etnografija nije mrska, dapače, prilično je stvari, pogotovo posuđa, i drvenog i bakrenog, kojim ne znam naziv, ovdje je to ponešto drugačije nego u mom kraju. Majstora koji bi ih danas znali izraditi gotovo da i nema pa što je ovako sačuvano, to nam je. Uglavnom se ovdje lako dade zamisliti vatra na ognjištu, crepulja ili sač zatrpan žeravom i, iznad njega, na željeznom tronošcu, garavi bakrač u kojem lagano krčka čorbuljak.

Zavičajna spomen-kuća novija je građevina, prostranih soba i visokih svodova. Na manjoj ploči imena 22 poginula u posljednjem, Domovinskom ratu, a na nekoliko većih, na zidovima uza stepenice, imena čak 201 žrtve Drugog svjetskog rata. Da su iz matica iščeprkana i imena žrtava Velikog rata, gotovo da ne bi imala gdje stati. Mitski „ćiro“ zaslužio je posebnu izložbu: željezničarske kape i svjetiljke, redovi vožnje, a na fotografijama kompozicije, lokomotive i stameni željezničari uz njih. Nije bez smisla ono salutiranje otpravnika vlakova – kad bi svi poštovali svoj posao kao željezničari, svašta nešto bi nam bilo drugačije. Tu je i puno drugih požutjelih uspomena, onih iz (ne)svakodnevnog života; tako čitam pismo što ga je roditeljima 1915. iz Los Angelesa uputio Ivan Konjevod Ivišić: „Sada dragi oče primi srdačan pozdrav od vašeg sina ti i majka i Miško braću i rogjake. Ja vaš sin Ivan Konjevod molim brzi odgovor atres isti.“

Posebna soba rezervirana je za priznanja i nagrade Vlatka Filipovića (1936.-2019.), jednog od najboljih bh redatelja svih vremena. Posljednjih mjeseci sam stjecajem okolnosti često u arhivu državne televizije i malo-malo pa mi pod ruku dođe neki od više od 40 njegovih dokumentaraca; naprosto sve bolji od boljeg. Prije se za snimanja valjda imalo više vremena, znalo se za neki kadar čekati da sunce zađe ili da se pojavi oblak, ali, ni oko toga nema dvojbe, i više kreativnosti, maštovitosti i pameti. U njegovom slučaju su to mnogi davno prepoznali, a nagrade iz Oberhausena, Cannesa, Bologne, Chicaga, New Yorka, Pule… stoje na zidu Zavčajne spomen-kuće u Hutovu. Čovjek se, kaže stara izreka, uvijek na kraju vraća ženi, vjeri i zemlji, odnosno zavičaju.

M.J. | Bljesak.info / Kraljica Mira

U Hrasnom ću u pohod Kraljici Mira. Narod ovog kraja druge svibanjske nedjelje joj hodočasti od 1977., kad je Hrasno službeno proglašeno središnjim marijanskim svetištem Trebinjsko-mrkanske biskupije. Obići ću župnu crkvu Bezgrešnog Začeća, otključana je, razgledati etnografsku zbirku u dvorištu, popeti se na brdašce na kojem stoji Gospin kip; potrajat će oko sat vremena i za to vrijeme neću sresti nikoga niti vidjeti ikakav trag života, samo čuti pjev ptica, zuj osa i daleki potmuli lavež nekog zaboravljenog psa. Službeno su ovdje 2013. godine popisane 53 osobe, što je tek malo više od četvrtine popisanih 1991., ali neslužbeno, evo, kao da nije nijedna.

Zastajem već prije ulaza u svetište, gdje je 1890. neki Fojničanin iz starog i danas prisutnog roda Kulijera, tada zapovjednik ovdašnje oružničke postaje, u spomen na umrlu kćerkicu, od klesanog kamena dao izraditi minijaturnu čudnovatu kapelicu Gospi Lurdskoj. Na postajama križnog puta umjetnički moćni reljefi kipara Dušana Stanojevića, a umjetnost spomenika poginulim u Drugom svjetskom ratu metkovskog kipara Nikole Vučkovića ne kontam; ne kažem da je možda nema, bit će da je do mene. Domovino, radi tebe / Radi bitka tvog / Gdje nam kosti rasute su / Znade samo Boglijep je moto za spomenik, koji negdje, ne sjećam se više gdje, već vidjeh. U crkvi neočekivano mnogo umjetničkog, od kipova i slika do vitraja, pa je na neki način ujedno i galerija. Ima se što vidjeti, i novijeg i starijeg, i od velikana i od anonimusa, a od drugih crkava je na tom planu drugačija po tome što su tamo gdje bi inače došla dva bočna, pomoćna oltara također postavljene slike, i to po devet u zajedničkim ramovima. Za spomenuti je i natpis na ploči uzidanoj prigodom gradnje crkve; graditelj don Stanko Čotić osigurao je popularnost dok je svijeta i vijeka ili barem dok je ove crkve. Iznad crkve stoji i spomenik bivšim župnicima, gdje je, uz još sedmoricu, urezano i don Stankovo ime.

U dvorištu i kavana, stoji čak i natpis da je to to. Neko ju je maštovito nazvao caffe „Za nevolju“, a posluje pod motom „Tražiš što želiš – dobiješ što ima“. U produžetku drvene ralice, vagiri, vile, grablje, kravlja zvona, jaram, samar, fenjer, ma stotinu zaboravljenih seoskih čuda, čak i mreža za ribolov, a u jednoj niši, sâm na svijetu, sveti Juraj onu svoju aždaju rastavlja od života.

M.J. | Bljesak.info / Sveti Juraj rastavlja aždaju od života

Gospa na brdašcu zvanom Gradina vidi se već izdaleka i sa svih strana. Jest da se na spomen toponima Gradina uvijek štrecnem i iste sekunde zapitam je li se tu možda nalazilo nešto što bi moglo biti arheološki zanimljivo, ali toga po istočnoj Hercegovini ionako ima „na pasja preskakala“ i koliko god ih se neki, kao, primjerice, moj prijatelj Stanislav, trudili istražiti, uvijek će ih na desetke ostati zaboravljeno i zapostavljeno. Gospin kip rad je velikog Ante Starčevića, učenika još većih Frana Kršinića i Antuna Augustinčića, a onda su riječi jedva potrebne, gotovo nedostojne u odnosu na viđenje i doživljaj. Kruna joj je obrubljena trima križevima, pogled pomalo odsutan, lice gotovo namrgođeno, raširene ruke kao da ne samo što čekaju hodočasnika već i opominju. Ispred kipa se, koji kilometar dalje, sasvim okružena niskim raslinjem, vidi kapela, pretpostavljam grobljanska.

Sljedećeg jutra uranit ću na Hutovski grad, podno planine Žabe. Uvijek kad prođem cestom ka Neumu, zapitam se postoji li u Europi ijedna država koja bi pustila da ovako atraktivna baština, smještena uza samu cestu, propada i ruši se. Odgovor je uvijek isti: Naravno da nema, kao što nema ni ovako smiješne države kao što je naša! Mora da ima i toga što grad nije previše star, uglavnom su tvrde i neke od devet debelih i tvrdih kula, pogotovo glavna (vrlo slična Norinskoj, kod Metkovića), ne samo uspravne već i solidno očuvane, kao i granični zidovi. Klima savršena, sunce na visoravni sja od jutra do sutra, promet solidan, pogotovo ljeti, ma sve je na strani toga da bih sad ovdje, umjesto što sam gazim kroz strogu i trnje, trebao tražiti mjesto za fotografiranje s kojeg mi u objektiv neće upasti previše ljudi.

Neki grad zovu i Hadžibegovim, mada se pretpostavlja da je ovdje stajala i rimska stražarnica ili utvrda, a zna da je neka gradnja morala postojatii tijekom srednjovjekovlja; naprosto je mjesto kao stvoreno za nadzor širokog okolnog područja i puta iz ovog dijela Hercegovine u primorje.Kako su se Osmanlije i Mlečani u ovim krajevima svako malo tukli, neko od njih je bezbeli pojačao ono što je ostalo iz srednjeg vijeka ili je udario nove temelje petokutnog grada, a Mehmed-beg Rizvanbegović, Hadžibeg ili Hadžun (1768.-1832.), dodatno ga je utvrdio nakon što se 1802. godine „podijelio“ s bratom Mustaj-begom, tako da mu je pripala nova, Hutovska kapetanija.

M.J. | Bljesak.info / Hadžunove kule

Duga je priča o Hadžunu. U mladosti prkosno napušta oca, stolačkog kapetana Zulfikar-bega, i odlazi „u bijeli svijet“, u Siriju pa u Carigrad. Tamo se susreo s raznim znanostima, umijećima i umjetnostima pa na Hutovskom gradu – tri su nađene i eno ih u hutovskom lapidariju – daje isklesati kamene ploče i na njima Allahove osobine: Svemogući, Vječni, Jedini, Pobjednik, Svedržitelj… Evo, recimo, zmije je otjerao još onda niko nijednu u gradu neće sresti ni danas :-O Šta ti je, rečeno nogometnim rječnikom, internacionalno iskustvo! Pomaže Francuzima u zauzimanju Dubrovnika i Crne Gore, pomažu oni njemu kad prvi put zarati s vlastitom (polu)braćom, ali mu Allah, iako su one ploče s natpisima bile talismani koji su trebali zaštititi njegov grad, odlučuje ne pomoći u novom sukobu s polubratom Ali-pašom Rizvanbegovićem, pogotovo što su se u ustanku Zmaja od Bosne našli na suprotnim stranama (Hadžun je bio uz Husein-kapetana). Allah je bez sumnje svemoguć, ali nikako nije mogao napraviti to da pobjede i Ali-paša i Hadžun.

Suvremenici o njemu pričaju kao o tiraninu i krvoloku, u čemu se, navodno, posebno isticao u odnosu prema nemuslimanskom stanovništvu, što u svojim zapisima, ponekad toliko detaljno da će se mnogom čitatelju za čitanja prevrnuti utroba, navode Joanikije Pamučina, Martin Đurđević i Kosta Hörmann, makar posljednji navodi i drugačije tvrdnje. U spomen na, za nemuslimanski živalj, vrlo neslavna vremena 2000. godine je o tome na jednu od Hadžunovih kula postavljena i spomen-ploča.

O Hadžunovoj smrti nekoliko je zapisanih verzija, a nedavno mi jedan naš stari osmanist ispriča još jednu, nezapisanu. Kad su, dakle, Ali-pašini vojnici svladali Hadžunove i bilo je izgledno da mu nema spasa, Ali-paši se prohtije da osobno nazoči bratovoj smrti. Uklone njegovi vojnici sve one što su „do zadnje“ štitili Hadžuna i Ali-aga mu, teško izranjavanom, pristupi, pa će mu, k'o biva čudeći se:

– Aaaaa, brate moj, pa šta je to?! Eto te k'o đevđir, cijedi iz tebe na sve strane!

Tako je nekako umro Hadžun, a s njim i njegove bezbrojne tajne.